Trazim drugi posao?
Došla sam u neke godine kada mi je granica tolerancije ljudskog bezobrazluka i zahtevnosti u cipelama, koje su uvek spremne za odlazak. Pa tako posle godina provedenih kod prezahtevnih poslodavaca odlučih da obujem spremljene cipele i nestanem. "Tuga" zbog mog odlaska je trajala kao letnji pljusak. Evo me godinu dana posle toga, nisam se ni osvrnula za nekim oglasom, pojedini su me zvali da odmah počnem da radim ali ne obazirem se.
Šta se dogodilo u mojoj glavi? Prezasićenje. Sagledala sam da mi se život sveo na jedan slobodan dan nedeljno, bez praznika i vikenda, i 2 nedelje letnjeg odmora, na koji krećem direktno iz firme (rećiću vam da sam na jedno letovanje i kupaći zaboravila). Znači sagledah da me povlače kao lutku iz pozorišta, gore dole levo desno. Psihički prisutna 24/7 a fizički 8x6... Nema ni smisla ni novca koji mi to može platiti.
Sada čitam, pišem, šetam, za put spremim sve stvari, posmatram ljude koji se još nisu tako osvestili, možda će ih nešto udariti, kao i mene, pa će se otrezniti, a možda nikada neće shvatiti da imamo samo jedan život, nema brisanja pa ponovo... nema hvala, samo daj...
Ponekada, rekla bih, treba da zastanemo i potražimo smisao, prekinemo lutkarsku predstavu i zavirimo u svoju dušu.
Insta @izgubitijuliju